Skip to main content
Regionalni direktor Centra za razvoj porodičnih kompanija

Autor: Boris Vukić

Na Adizes Institute USA je krajem 1995. sertifikovan za vođenje organizacionih promena. Autor je knjige „Osnivači, naslednici, menadžeri“ koja je nastala kao rezultat desetogodišnjeg rada sa kompanijama koje prelaze put promene vođenja i upravljanja sa prve na drugu generaciju. Pokretač Kluba 2040 koji čini više od 120 članova sa prostora bivše Jugoslavije. Autor jedinstvene metodologije bazirane na konceptu četiri pripreme: naslednika, osnivača, kompanija i porodica na kojoj se bazira savetodavni rad.

Najkraći a tačan odgovor na pitanje „Šta je u stvari uspešna generacijska tranzicija u porodičnim kompanijama“ glasi –  „Kompanija nastavlja da uspešno funkcioniše, a članovi porodice imaju normalan nedeljni ručak.”

Nakon još jedne godine rada sa porodičnim kompanijama koja je bila i najaktivnija do sada siguran sam da je potrebno dodatno objasniti prethodni odgovor.

Članovi porodice imaju normalan nedeljni ručak

Ovo znači da kad se okupe na porodičnom ručku konflikti nastaju zbog toga što unučad neće da jede supu i zato što stalno drže telefon u ruci ili zato što neko neće da se uda/ženi a već mu je/joj toliko godina i stalno bira tražeći princa/princezu. Da se raspravljaju kao sve „normalne porodice“ a ne zašto je tata opet otišao u proizvodnju, zaustavio je i bez puštanja naloga „zamolio“ da se nešto uradi za „našeg starog dobrog kupca sa kojim sam ja radio dok si ti po pesku radio ono što klinci rade“ ili zbog toga što  je naslednik dva dana ranije otišao u Francusku na sajam avionom i uzeo najskuplji hotel a NJEMU (osnivaču) nije bilo teško da vozi i da prespava na parkingu pumpe pred ulaz u grad, obrije se ujutru u toaletu i ko gospodin lepo na vreme, kad se otvore kapije, na sajam dođe.

Kompanija nastavlja uspešno da funkcioniše

Ovo znači da kompanija nastavi sa radom veća i jača no što je bila – da više ljudi zapošljava, više investira, ima veći profit nego što je to bilo dok je bila vođena samo od osnivača. Ovu razliku naglašavam jer uspešno funkcionisati može da znači i da se „restrukturira“, smanji broj zaposlenih, suzi proizvodni program, napusti određena tržišta… Ona i dalje može biti uspešna, da ostvaruje profit (istina manji, ne i mali)… Ali da li su je samonikli osnivači zbog toga pokretali, da li je to bio njihov san? Da li je to dovoljno onima koji su svake godine želeli da rastu, ma kako taj rast merili? Verujem da se društvena odgovornost osnivača i porodičnih kompanija ogleda u tome da otvaraju nova radna mesta i zapošljavaju. (ili ajd više cenim). I zbog osnivača, i zbog porodice i zbog zajednice – kompanija koja nastavlja uspešno da funkcioniše je veća i bolja nego što je bila.

Nije cilj da kompanija životari već da napreduje. Nije cilj da se na porodičnom ručku ne svađamo, već da se svađamo ko normalne porodice.